Nije nuklearna fizika. Dok ne zaplačeš na islandskoj planini u Kii.
Dolazim iz mjesta gdje kćeri, žene, sestre ne putuju same. Ili putuju — ali jako rijetko. S predivnog mjesta gdje se kontrola objašnjava kao briga. Gdje te mama još uvijek zove s 30 godina da pita jesi li jela. I ta ista mama ne može ni zamisliti da s 30 ideš negdje sama — recimo u Berlin — bez pravog razloga.
Zapravo, čak ni s razlogom.
Pa sve do tridesete stalno sam pokušavala nešto organizirati s prijateljicama, samo da bi mi guzica malo vidjela svijeta.
Na nesreću mojih roditelja, od malena sam imala tvrdoglav karakter.
“‘Rđava,” rekla bi moja pokojna baka. Kad nešto odlučim — napravim.
Ili barem pokušam. I tako sam u tridesetima i nešto preselila u Trst, i činilo se kao da se svijet napokon otvara —
Onda se dogodio Covid i zaustavio sve, ja se nisam dala.
Tijekom pandemije počela sam posjećivati europske gradove — London, Pariz, Budimpešta, Edinburgh…
Svaki je izgledao kao film.
I tada sam odlučila gurnuti malo dalje
I onda Island. Sama. Iznajmiti ću auto i voziti ring road. Cijeli krug.
Negdje između planiranja kamo ću ići i što ću raditi, razmišljam — kako će ovo proći s mojim najvećim sucem i zaštitnikom — mojom mamom.
Balkanska majka. Ona koja te voli više od svega, ali i misli da te svijet vani čeka da te ubije. Pa… kao i uvijek. Lagat ću. Idem s prijateljicama.
Kraj kolovoza 2022. Slijetim u Keflavik u 22 sata — a vani je još uvijek svjetlo.
Idem u hostel spavati. Sutra uzimam auto i krećem. U tom trenutku nisam stvarno vozila 2-3 godine. Samo ponekad, kad bih išla kući. Iskreno, sad kad se vratim na taj trenutak, ne znam koliko sam bila svjesna što me čeka.
Jesam li razumjela prirodu, vulkanski krajolik, sve to? Ne baš.
Za mene je to više bilo ovako: ljudi su to vozili — nije nuklearna fizika. I kad o tome razmislim, ta rečenica — “nije nuklearna fizika” — dovela me u dosta situacija u životu.
Napuštam Reykjavik i krećem prema jugu.
Vani — nerealan krajolik. Nema drveća. Skoro ništa. I kad napokon vidiš jedno — osjećaš da bi ga trebala dokumentirati. Samo ovo čudno mahovinom pokriveno sve.
Da ne mogu. Da je opasno. Da ne bih smjela. Da mi ne pripada.
A ipak — evo me.
Mogu. Trebam. I nije toliko opasno. Dobro… ponekad jest. Ali ništa s čime se ne može izaći na kraj s malo zdravog razuma.
I onda sam naišla na svog parnjaka
I onda — ovce.
Ne znam jesu li divlje, ali su definitivno slobodne. Idu gdje god hoće.
Prelaze cestu kao da im pripada. Jedna stane nasred ceste. Mirna. Ne miče se.
Kao da joj cesta i vrijeme pripadaju. Gleda me. Gledam je. Kunem se — u tom trenutku nisam bila sigurna koja će od nas dvije prva krenuti.
Na kraju… ona je ipak popustila.
Strah, sloboda i trenutak kad shvatiš da je tvoja mama bila i u pravu — i u krivu
Ogromni ledenjaci. Litice koje padaju u Atlantik. Vulkanski krateri. Gejziri.
Mjesta gdje je zemlja još uvijek vrlo živa. Kiša — ali ne kao naša. Nešto između kiše i magle.
Magla posvuda. Nagle promjene vremena. Negdje oko 3. ili 4. dana, cesta me vodi prema Seyðisfjörðuru.
Taj dan sam prešla oko 500 km. Kiša bez prestanka. Loša vidljivost.
Paničarka u meni bila je tog dana jako glasna. I onda napravim grešku. Slijepo vjerujem Google Mapsu.
Stvar je u tome — Google pokazuje najkraći put. A najkraći ne znači najbolji.
Plan mi je bio ostati na prstenastoj cesti. Ali taj dan me šalje na F-cestu.
F označava fjallvegur, što na islandskom znači “planinska cesta” — neutvrđene visoravnske rute otvorene samo ljeti (tipično od lipnja do rujna), legalno dostupne samo vozilima s pogonom na sva četiri kotača; vožnja njima u običnom automobilu je ilegalna i može rezultirati visokom kaznom.
Imala sam malu Kiu.
U jednom trenutku vozim iza ovog velikog kampera — onog u kojem možeš spavati. Odjednom, tip skrene na stranu i pusti me da prođem. On odustaje.
A ja? Nastavljam.
Pa što sad — neću se okrenuti natrag.
I onda počinje:
Što mi je, do đavola, ovo trebalo u životu.
Mogla sam biti doma, gledati Netflix, u svom stanu na petom katu bez lifta. Kunem sebi. I nuklearnoj fizici. Dozivam Boga. I plačem — jer nisam slušala mamu.
Ako ovdje umrem — bit ću im čak i trošak. Kako će me uopće dovesti natrag odavde?
Ako me ikad nađu. I onda — sekundu kasnije:
Dobro. U redu je.
Imam putno osiguranje.
Radim u osiguranju — znam da sam pokrivena.
Nekako će srediti.
(Kao što vidite, nije baš lako živjeti u mojoj glavi.)
Svaki put kad sam mislila “ovo mora biti zadnje brdo” — došlo bi još jedno.
I tako, skoro sat vremena. I onda odjednom — kad sam napokon stigla na vrh zadnjeg — sve se promijenilo. Sunce. Zeleno. Mir. Kao da sam ušla u drugu dimenziju. Zaustavila sam auto, izašla.
Imala sam osjećaj da bih trebala kleknuti i poljubiti asfalt — ali nisam. Samo sam stajala i disala.
Razmišljajući — dobro, to je to. Najgore je prošlo. Naravno… griješila sam. Ali neću vas sada zamarati dodatnim detaljima. Važno je: pišem ovo, što znači da sam preživjela.
A moja mama? Pa, majke ostaju majke. Moja još uvijek misli da je solo putovanje negdje između neodgovornog i blago kriminalnog. Još uvijek ponekad lažem, ali manje nego prije.
P.S. Dobro što moja mama ne govori hrvatski — inače ova priča nikad ne bi ugledala svjetlo dana.