Bok, ja sam Martina.
Studirala sam novinarstvo jer su me oduvijek privlačile priče — one stvarne, neuredne, one koje ljudi uglavnom zadržavaju za sebe. Nekoliko godina zaista sam živjela taj san: prvo kao novinarka, zatim urednica. Voljela sam to.
A onda se dogodio život. A život, kako se ispostavi, baš i ne mari za snove kad stanarinu treba platiti prvog u mjesecu, a nikad nisi siguran kad dolazi sljedeća plaća.
Pa sam promijenila smjer. Prvo kladionica — da, stvarno — pa osiguranje. Dvanaest godina kasnije, još sam uvijek u osiguranju, ali kroz tri države. Bosna. Zatim Hrvatska — Zagreb, gdje su se stvari počele mijenjati. Sada Italija, točnije Trst, gdje je bura nepristojna, a kava nije stvar pregovora.
Usput: dva magisterija, muž za kojim bih otišla bilo kamo.
I onda jedne noći nešto mi nije dalo spavati. Onaj stari osjećaj — koji sam zakopala prije petnaest godina kad sam prestala pisati za život. Vratio se. Prvo tiho, a onda sve glasnije.
I eto me.
Without an Elevator moj je pokušaj ponovnog penjanja — bez prečaca, bez sigurnosne mreže, samo iskrene priče nekoga tko je više puta gradio život ispočetka. Ako ti to zvuči poznato, povuci stolicu.
