Klimanje glavom. Osmijeh. Nadanje najboljem.
Otprilike deset dana nakon što sam stigla u Trst, zatekla sam se kako sjedim u toaletu, s glavom na koljenima, pokušavajući ne izgubiti svijest.
Dugi udah kroz nos. Izdah kroz usta. Ponovi.
Kad sam morala govoriti
Upravo su me zamolili da organiziram edukaciju za brokere, što u teoriji zvuči potpuno u redu — sve dok govoriš jezik na kojem ta edukacija treba biti održana. Moj talijanski u to vrijeme bio je tek nešto bolji od naručivanja sladoleda.
Razumna osoba bi vjerojatno pričekala, dala si malo vremena, možda rekla da ovo nije pravi trenutak.
Ja nisam. Pa ne mogu reći da ne mogu. Ili ne daj Bože, da ne znam kako?
Sjedeći tamo na wc školjci, nisam imala ni snage ustati i poprskati lice hladnom vodom — šminka je bila važnija od činjenice da sam bila na rubu živčanog sloma.
Perfekcionizam. Ego. Ludilo. Nazovite to kako hoćete, u svakom slučaju biti ćete barem djelomično u pravu.
Nakon nekoliko minuta skupila sam se i vratila u ured. Imala sam nekoliko dana za pripremu i to je moralo biti dovoljno.
Na dan D sjedila sam s kolegicom ispred ekrana, čekajući prvu grupu brokera. Čak i danas, kad pomislim na taj trenutak, nisam sigurna kako sam uopće uspjela početi govoriti.
Ali jesam.
I nekako je talijanski počeo izlaziti iz mene — iskidan, nespretan, izvrnut, daleko od ispravnog.
Čak se i danas ponekad volim pretvarati da su me razumjeli, da su stvarno razumjeli što sam htjela reći.
Ali sada znam — bili su samo pristojni i nisu htjeli fare la brutta figura, kako kažu Talijani.
Dobro, vjerojatno je nešto ipak prošlo. I slijepa kokoš ponekad nađe zrno.
Kad sam mislila da znam
Nekoliko godina kasnije sjedim na Università Cattolica del Sacro Cuore u Milanu. Jedno od najboljih sveučilišta u Italiji, s iznimno bogatom poviješću — i kao takvo zaslužuje vlastitu priču.
I tako sjedim tamo s kolegama, čekam profesora i razmišljam o tome koliko sam zapravo sretna.
I sad znam talijanski, i trudit ću se biti najbolja studentica.
I tada počinje predavanje o Solvency II.
Prvih pet minuta klimam glavom kao da razumijem. Nakon deset minuta više nisam sigurna ni u to.
Jedanaest minuta kasnije počinjem se pitati: Bože moj, koji je ovo jezik?
Na kraju je ispalo dobro. Mučila sam se, čitala, plakala od frustracije kad unatoč svem trudu još uvijek nisam razumjela, molila svog talijanskog muža da objasni.
A onda bih se još i posvađala s njim, jer on — pisac i pravnik — počeo bi objašnjavati od prije Krista, a ja nisam imala ni vremena ni živaca za povijesni uvod.
Na kraju, nekako — uz puno muke i uz obećanje da je to dosta, da je ovo zadnji put — naučila sam oboje.
Čak i Solvency II.
Nije prošlo ni godinu dana, a ja već trošim svoj (naš) zadnji novac na novi master.
Ovaj put bit će lakše.
Bit će na engleskom.
Ručak bez Google Translatesa
Negdje na vremenskoj liniji između ovih dviju priča, postoji još jedna — kako sam upoznala divne roditelje svog muža.
Pozvali su me na ručak s Enricom. I eto mene. Idem sretna jer su me pozvali. Idem sretna jer sam mu dovoljno važna da me povede na ručak s roditeljima. Idem stvarno sretna.
Ali ljudi, ovo nije samo upoznavanje dečkovih roditelja.
Ovo je upoznavanje dečkovih roditelja na stranom jeziku, što znači stes level max pro.
I nema Google Translatea za stolom.
Prije toga vidjeli smo se samo kratko, nakon jednog koncerta, i tada je moje: “Buonasera, piacere di conoscervi, io sono Martina” — prošlo odlično.
Dobro, do tada sam već nekako vladala jezikom, i uz nekoliko nesporazuma i unatoč stresu, sve je zapravo prošlo dobro.
Iskreno govoreći — jedna čaša vina, dvije — bile su više nego korisne da mi malo razriješe jezik.
Ali nekako smo se razumjeli.
Danas se viđamo redovito i stvarno su, stvarno divni ljudi. Njegova mama čak uči hrvatski.
A ja — još uvijek ponekad tražim riječi.
Ali sad barem sjedam za stol bez panike.