Rođendani, Božić i sve između
25/12/2020 — Božić je.
Koliko se sjećam, uvijek sam sebe zamišljala kao uspješnu, neovisnu ženu, onu koja ne samo da sve može, nego sve može s osmijehom na licu, usput, lijevom rukom i zatvorenih očiju.
Kažem da sam se tako zamišljala, ne kažem da jesam.
S tom idejom ušla sam u Božić 2020., moj prvi Božić u talijanskoj verziji. Covid, granice su zatvorene, Bosna i Hercegovina je u najvišoj rizičnoj kategoriji prema talijanskoj vladi, što u praksi znači da ako odem kući, pri povratku me čeka 40 dana karantene, testova i realna mogućnost da ne mogu nastaviti normalno živjeti.
Neću moći ići na posao, izgubiti ću sve za što sam se trudila.
Povratak na staro, iskreno, nije bio opcija.
I tako, s točno nula talijanskih prijatelja, shvatila sam da nemam kud, ali sam ipak “odlučila” da mi nije problem provesti Božić daleko od obitelji, potpuno sama, bez sjaja božićnih lampica, bez Mađarice, bez Instagram storyja u kojem vozim dok pada snijeg, a Chris Rea na radiju pjeva Driving Home for Christmas.
Pazi što želiš
Sretna sam jer jedem panettone — božićne kalorije se ne računaju, ni u Bosni ni ovdje. Na prvom zalogaju osjetim okus industrije iz Despara — ok, nije mamina Mađarica, ali ja sam velika djevojka.
Sjela sam na prozor i nazvala roditelje. Natočila sam vino u jednu od svoje dvije čaše. Razgovarali smo na video pozivu, pretvarajući se da nije velika stvar. Naravno, vino se nije smjelo vidjeti, jer balkanski roditelji — sjećate se?
Ostatak dana prošao je uz Friends ili neki takav sitcom. Mislim da sam navečer čak išla i trčati.
I ok, u tom trenutku nije izgledalo kao velika stvar. Htjela sam novi život, nove ljude… izgleda da to uključuje i Božić u samoći.
Dobra frizura, loš tajming
Moj rođendan je samo dva mjeseca nakon Božića. Usred zime. Općenito ne volim rođendane, posebno zadnjih godina, kako se približavam još jednoj okrugloj brojci. Veljača u Trstu nije ugodna, samo ću to reći.
Tršćanska bura udara punom snagom, bez milosti, ne štedjeći ništa ni nikoga. I tako, te godine nije poštedila ni mene — na moj rođendan je udarala tako jako da je uspjela isključiti grijanje u mom stanu.
Probudila sam se u smrznutom, iznajmljenom stanu, bez ikakvih planova. Do tada mi je koža malo odebljalajela pa nisam osjećala žaljenje prema samoj sebi.
Barem ne dok nisam ustala. Bože moj. Ok, u redu — neka nemam prijatelje i tortu. Neka nemam nekoga koga volim — ili barem nekoga tko mi se sviđa — da idem na Aperol i nazdravim još jednoj godini, ali ni grijanje? U toj hladnoći oprala sam kosu jer ne mogu na vlastiti rođendan izaći prljave kose. Zatim sam poslala dvije poruke.
Jednu majstoru, moleći ga da dođe popraviti bojler, a drugu jednom tipu s tečaja njemačkog — da ga pitam je li raspoložen za aperitivo.
Zapravo je bio OK lik. Vjerojatno bolji čovjek od mene. Samo nije bio moj par.
U trenutku kad sam sjela na aperitivo, još jednom sam sama sebi potvrdila da je bolje biti sam nego u neodgovarajućem društvu.
Izdržala sam možda trideset minuta, izmislila izgovor i otišla.
Nisam mu ni rekla da mi je rođendan.
Stvari koje ostaju iza
Tada nisam razmišljala o tome kao o nečem velikom. Nije bilo suza, nije bilo posebnog trenutka spoznaje. Samo jedan Božić i jedan rođendan koji su prošli tiše nego što sam navikla.
Ali negdje između panettona iz Despara i hladnog stana bez grijanja, počela sam shvaćati da novi život ne dolazi sa svim što je stari imao. Neke stvari jednostavno ostaju tamo gdje si ih ostavimo.
P.S. Otprilike dvadesetak dana nakon rođendana stiglo je pravo, pravo pismo.
Moja Amila mi je poslala rođendansku čestitku u Italiju.