Grad je uvijek bio tu

Kasna je jesen. Enrico i ja sjedimo na ručku negdje na Piazza Cavana. Stol je premalen, tanjuri su preveliki, a vjetar uvijek nađe način da mi se uvuče ispod kaputa ma kako god sjedila. Bura očito ne mari što je ručak. Godinu dana prije, sve bi me to živciralo.

Upravo smo izašli iz godine u kojoj je sve djelovalo malo izvan kontrole: selidba, stanovi, neraspakirane kutije, vjenčanje, njegov pravosudni ispit, moj master.

Dok razgovaramo, u jednom trenutku čujem vlastiti glas. Mislim, čujem ga svaki dan, ali ovaj put mi se učinilo da sam se stvarno čula. Jesam li to zaista ja — govorim talijanski i sjedim na najšarmantnijem trgu u gradu?

I tada mi sine misao.

Ovdje sam šest godina i, osim početnog uzbuđenja, kao da nikad nisam stvarno razumjela gdje sam.

Mislila sam da je problem u gradu. Trst mi nije imao smisla, barem ne onako kako sam očekivala.

Kod kuće su stvari funkcionirale, ili sam barem razumjela kako ne funkcioniraju.

Život ovdje uvijek je zahtijevao pregovaranje: radno vrijeme koje je djelovalo više kao prijedlog, uredi u kojima se nitko nije žurio osim mene, društveni krugovi koji se ne otvaraju samo zato što sam se pojavila.

U glavi sam stalno uspoređivala.

Kod kuće se to može. Kod kuće su ljudi takvi. Kod kuće su stvari “normalne”.

“Normalno” je zapravo značilo: poznato, predvidivo, moje. Stalno sam uspoređivala pripadnost i naravno da sam stalno gubila. Ovdje nisam pripadala — i u početku to nisam ni vidjela. Meni je bilo puno lakše reći da je mjesto “neefikasno” nego sebi priznati da “još uvijek ne znam kako ovdje postojati”.

Nije da me grad odbijao ili da me ljudi nisu prihvaćali — jednostavno me nisu primjećivali, i nekako je to bilo još gore. Jer kako se bori s nevidljivošću?

Kad sam se pripremala za selidbu u Trst, mislila sam da će moj dolazak izgledati kao filmska scena: sunce, more, talijanski razgovori koje čarobno razumijem, ja postajući malo bolja verzija sebe samim tim što sam tu. Stvarnost je bila drugačija, i nije bila baš šik: u glavi sam prevodila svaku rečenicu prije nego što bih je izgovorila naglas, pa bih iz razgovora izlazila iscrpljena umjesto ispunjena. Najteže je bilo prihvatiti da svi već imaju živote koji me ne uključuju.

U ovom novom gradu nitko me nije čekao, a to nije bilo dio moje fantazije.

Enrico je iz Trsta, pa mi je to pomoglo — ali ne onako kako sam očekivala. Nije mi “otvorio grad”, on jednostavno… nije se mučio. Naučio me kada čekati, kada ne inzistirati, kada “poslije” stvarno znači poslije, a kada znači nikad. U mom prethodnom svijetu to je izgledalo kao pasivnost, i tek sam kasnije shvatila da je to bila jedna vrsta tečnosti — ne jezične, nego životne tečnosti.

Nije bilo jednog trenutka kada sam odjednom počela drugačije misliti i živjeti.

Vjerujem da se promjena dogodila postupno, kroz mnoge male trenutke koji su mi pokazivali da će biti dobro ako se malo opustim. Događalo se u malim stvarima — prvi put kad je nešto trajalo duže nego što je “trebalo” i nisam se naljutila, ili kad sam popila kavu za šankom, s nogu.

U svakom slučaju, još uvijek učim prestati pokušavati pobijediti u raspravama koje nitko drugi niti vodi.

U posljednjih nekoliko mjeseci hodam malo sporije, više gledam okolo. Trst se nije promijenio: isti trgovi, isto more, isti vjetar. A ja? Prestala sam očekivati da se grad prilagodi meni. Učim kako u njemu postojati, jer pripadnost je nešto čemu se prestaneš otpirati.

Napokon sam Trst počela gledati u oči.